
Srbin prva, Kanađanin poslednja žrtva Velikog rata

U spomen na redova Džordža Lorensa Prajsa, pripadnika 28. severozapadnog bataljona Šeste kanadske pešadijske brigade Druge kanadske divizije, poginulog blizu ovog mesta u 10 časova i 58 minuta, 11. novembra 1918. godine. Poslednji kanadski vojnik koji je poginuo na Zapadnom frontu.” Ovo spomen-obeležje podigli su, pre pola veka u belgijskom selu Vile Suren, njegovi saborci, kanadski veterani iz Velikog rata kako bi sačuvali uspomenu na svog druga. Jer, Džordž Lorens Prajs, koji je tada imao samo 26 godina, bio je poslednja žrtva Prvog svetskog rata. On je poginuo od snajperskog metka, ispaljenog s nemačkih položaja, dok se sa svojim vodom probijao prema mestu Avri i pokušavao da otkrije položaje s kojih se na njih pucalo.
Samo dva minuta kasnije – u 11 časova, u šumi Kompijenj kraj Pariza, u vagonu francuskog maršala Ferdinanda Foša, potpisano je primirje između Nemačke i sila Antante. Ono je značilo kraj svih vojnih dejstava, odnosno završetak najvećeg sukoba koji je svet do tada video. Primirje je odmah stupilo na snagu i poštovale su ga sve zaraćene strane. Njime se Nemačka obavezala da će se njena vojska bezuslovno povući unutar svojih granica, da će uništiti sve podmornice i drugo teško naoružanje, kao i da će zaraćene strane razmeniti zarobljenike. Nemačka je poslednja zemlja koja je kapitulirala. Nešto ranije, 3. novembra, kapitulirala je Austrougarska, a pre toga i njihovi glavni saveznici – Bugarska i Osmansko carstvo. Formalno, Prvi svetski rat je završen Versajskim mirovnim ugovorom, koji je potpisan 28. jula 1919, na petogodišnjicu početka.
Sećajući se svih žrtava ovog rata, završenog pre tačno 101 godinu, u mnogim zemljama ustanovljeno je da se 11. novembar obeležava kao Dan primirja, odnosno kao dan sećanja na žrtve ovog ali i ostalih ratova. Kao takav on se obeležava u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji i drugim zemljama saveznicama iz Velikog rata. Iz istih razloga, doduše pod drugačijim imenom, on se obeležava u SAD, afričkim i azijskim zemljama. Glavni motiv ovog praznika je cvet Natalijina ramonda, koji je u botanici poznat i kao cvet feniks.
Od 2012. godine Dan primirja se kao državni praznik obeležava i u Srbiji. I to s velikim razlogom. Jer, od svih zemalja učesnika Prvog svetskog rata Srbija je, procentualno, imala najviše žrtava. Prema zvaničnim podacima usvojenim na mirovnoj konferenciji u Parizu, Srbija za četiri ratne godine izgubila 1.247.435 stanovnika, od čega 402.439 vojnika, što je činilo 27 odsto njene predratne populacije.
Prvi svetski rat je i započet napadom Austrougarske na Srbiju, na ovim prostorima u Cerskoj i Kolubarskoj bici izvojevane su i prve savezničke pobede, a slomu Centralnih sila odlučujuće je doprinela i srpska vojska koja je, krajem septembra 1918, zajedno sa savezničkim vojnicima, izvršila proboj Solunskog fronta. Pod utiskom te blistave pobede nemački car Vilhelm je u telegramu bugarskoj Vrhovnoj komandi poručio: „Šezdeset dve hiljade srpskih vojnika odlučilo je o ishodu rata. Sramota”.
Major Dragutin Gavrilović među vojnicima, 1915. godine
Manje je poznato da je i prva žrtva ovog rata bio – jedan golobradi srpski vojnik. Reč je o Dušanu Đonoviću, učeniku drugog razreda Kraljevske trgovačke akademije, inače rodom s Crnogorskog primorja. Dušan se, kada je Austrougarska objavila rat Srbiji, dobrovoljno javio u četnički odred vojvode Jovana Babunskog, a poginuo je u noći između 28. i 29. jula 1914. godine na Savamali, u blizini železničkog mosta, koga je te večeri srpska vojska porušila kako bi sprečila prelaz neprijateljskih trupa. Kada je poginuo, Dušan je imao samo šesnaest godina.
Osam dana kasnije u „Politici” mu je objavljena i čitulja u kojoj je, pored ostalog, navedeno: „Večeras, oko ponoći, navršiće se osam dana kako su prvi austrijski meci nadrli na našu zemlju i otkako je počeo veliki rat za slobodu srpskog naroda. U toj noći kao prva žrtva pao je mladi dobrovoljan Dušan Đonović, činovnik Železničke direkcije i četnik u četi vojvode Jovana Babunskog. Čim je Austrija nagovestila rat Dušan je prihvatio pušku i stupio u dobrovoljce. Pao je pogođen austrijskim metkom na obali Save braneći slobodu Beograda, onako isto slatko kao da su ga izrešetali kuršumi pod Lovćenom…”
Iste večeri, prvog dana rata, u Beogradu je poginulo više stotina vojnika, a prva žrtva sa suprotne strane bio je austrougarski vojnik Ištvan Balohi.
Inače, na svim frontovima tokom Prvog svetskog rata vođene su teške, rovovske borbe, s velikim brojem žrtava. Zato je ovaj sukob ostavio velike posledice na sve koji su u njemu učestvovali, što se posle rata osetilo ne samo u politici već i u kulturi i pristupu životu.
Značajno je napomenuti da su, pre 101 godinu, na ishod Velikog rata, odnosno na njegov brz završetak – Centralne sile doživele slom za samo dva meseca pored sjajne vojničke pobede srpske vojske na Solunskom frontu – uticali i ostali faktori. Prvi je činjenica da, za razliku od Velike Britanije i Francuske, koje su bile velike kolonijalne sile, Nemačka i Austrougarska nisu imali kolonije, tako da nisu mogle da na ratište dovode sveže trupe iz ostalih delova sveta, niti da iz drugih zemalja, s izuzetkom onih koje su okupirali, nabavljaju hranu i sirovine. Zato su 1918. njihove materijalne ali i ljudske rezerve bile iscrpljene do krajnjih granica, pa se u ovim zemljama osećalo veliko nezadovoljstvo i nemir. Drugi razlog bio je strah od širenja boljševičke revolucije, koja je godinu dana ranije izbila u Sovjetskom Savezu, odakle se (doduše s manjim uspehom) 1918. i 1919. prelila u Nemačku i deo Austrougarske. Završetak rata omogućio je da se one uguše, odnosno da se u ovim zemljama spreči ruski scenario.
Konačno, treći faktor koji je danas manje poznat, a koji je po svemu sudeći značajno doprineo završetku rata, bila je epidemija španske groznice. Reč je o jednoj od najvećih epidemija gripa u ljudskoj istoriji, od koje je po nekim procenama obolelo više od petsto miliona ljudi (četvrtina tadašnje ukupne populacije). Španska groznica trajala je od 1918. do 1920. godine i odnela između 50 i 60 miliona života. Ne zna se odakle je počela, a dobila je naziv španska jer se u neutralnoj Španiji, za razliku od ostalih zemalja, o njoj prvo otvoreno progovorilo. Epidemija se javila u tri talasa, od kojih je najsmrtonosniji trajao od septembra do decembra 1918. Sve je to uticalo da se ubrza završetak rata ali i da on, i posle jednog veka, ostane u trajnoj uspomeni.
IZVOR : POLITIKA
Be the first to comment