Kriza u Republici Srpskoj tokom 1997. i 1998.godine predstavljala je politički sukob između reformista, koju je predvodila Biljana Plavšić, i tvrdolinijaških nacionalista, koju je predvodio prvi predsjednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić i njegovi saradnici iz tadašnje vladajuće Srpske demokratske stranke.
Kriza počinje tako što je Biljana Plavšić, bivša članica Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i potpredsjednica Republike Srpske, postala predsjednica Republike Srpske, nakon što se, zbog međunarodnog pritiska i optužbi za ratne zločine i genocid, povukao i u bjegstvo otišao Dr Radovan Karadžić. Ubrzo je došla u sukob sa Momčilom Krajišnikom i Karadžićem, koji su i nakon povlačenja sa svih državnih i partijskih dužnosti ostali veoma uticajni. Sukob je prvenstveno bio na liniji formalne i neformalne moći, ali i prelaska iz ratnih u mirnodopske uslove. Na vidjelo su izašli i antagonizmi između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske i pitanje sjedišta entiteta, koji je sa ratnog mjesta na Palama, mimo Ustava, premješten u Banjaluku.
Plavšićeva je 3. jula 1997.godine raspustila Drugi saziv Narodne skupštine RS, izabran na opštim izborima 1996.godine. Narodna skupština RS nije prihvatila tu odluku i nastavila je rad donošenjem akata koji će kasnije biti poništeni. Narodna skupština je 5. jula izglasala da joj se oduzmu ovlaštenja i prenesu na Vrhovni savjet odbrane. Plavšić se, u međuvremenu, sastala sa specijalnim izaslanikom SAD-a za bivšu Jugoslaviju Peterom Galbrtajtom u Banjaluci i nastavila da učvršćuje svoju podršku međunarodne zajednice.
Tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević pozvao je i Plavšić i Krajišnika u Beograd 25. septembra u pokušaju da riješi krizu koja je riješena na vanrednim izborima.
Portal „Sokolac srce Romanije“ ekskluzivno u pet nastavaka donosi nikad objavljeno pismo prvog predsjednika Republike Srpske dr Radovana Karadžića iz 1998.godine.
Narod se još seća prave Srpske demokratske stranke, i još je čeka. Opštinski izbori nisu pravo merilo. Samo kandidata i njihovih porodica je bilo na desetina hiljada. Parlamentarni izbori su nešto drugo.
Ako se Stranka preporodi u ponašanju i pojačanoj borbenoj aktivnosti, ako se ukaže narodu kao homogena zajednica, ako nastupi sigurno i sinhronizovano, ako ne bude sitnih kalkulisanja, ako ne bude kolebljivaca, ako ne bude interesnih ili regionalnih lobija, ako ne bude nezainteresovanosti, apatije, neaktivnosti, onda su spaseni i Stranka, i narod, i država.
Može li to da izvede Srpska demokratska stranka? Ako ne može ona, ko drugi može? Kome bi se smela poveriti sudbina naroda i države?
Nema nikog drugog, osim Srpske demokratske stranke. Svi drugi su nepouzdaniji, neozbiljniji, nepožrtvovaniji, skloniji popuštanju i kolaboraciji.
Stranka ne sme sebi dozvoliti da se u njoj razvija borba za vlast, ili borba između bivših prijatelja, koji se sada, možda privremeno, ne trpe, ili borba protiv ljudi koji su nekome nesimpatični. Stranka mora čuvati svoje ljude, oni se moraju osećati sigurni zbog te svoje pripadnosti, jer je pripadnost velika stvar. Stranka ne plaća, niti je plaćala svoje funkcionere, jedina plata im je bila ta pripadnost i sveti posao u kome su učestvovali. I kad se neko privremeno sklanja iz neke matice zbivanja, nikad ne sme biti izgubljen za Stranku, niti se sme brukati i blatiti. Niko nije bezgrešan, niti iko sme da bude strogi sudija osim Gospoda Boga.
Staro članstvo i narod očekuju svoju Sranku, preporođenu u političkoj filozofiji i postupanju na terenu. Ako preporodimo Stranku, to ćemo da osetimo u ponašanju svakog funkcionera, snaga kojom Stranka raspolaže će se utrostručiti.
A to dugujemo i Bogu i narodu. I možemo to bolje nego iko. Da ima iko bolji, bili bismo bezbrižni. Ali, videli smo šta su od ove zemlje uradili za šest meseci oni koji žele da dođu uz pomoć tuđih tenkova.
Svakom starom članu nedostaju susreti, učešće u zajedničkoj veri i uverenjima, nadama i ljubavi, ali će dati Bog da sve dođe na svoje.
Do tada, dok Bog ne nagradi naše napore, dužni smo da učinimo sve što je u našoj moći, ni više, ali ni manje. A nagrada od Svevišnjega neće izostati.
Neka Bog poživi srpski narod, srpske zemlje, Srpsku demokratsku stranku i sve njene mučeničke članove i njihove mučeničke porodice.
Kraj.
Piše: Dr Radovan Karadžić
IZVOR:SOKOLAC SRCE ROMANIJE
Be the first to comment