Prvi put u životu Radomir Antić mi se nije javio na telefonski poziv, u petak po podne, 3. aprila, a razlog, koji sam saznao tri dana kasnije, bio je najgori mogući, kaže Milan Lane Jovanović
PRVI put u životu Radomir Antić mi se nije javio na telefonski poziv, u petak po podne, 3. aprila, a razlog, koji sam saznao tri dana kasnije, bio je najgori mogući. Milana Laneta Jovanovića, našeg proslavljenog fudbalera, uzdanice srpske reprezentacije u vreme Antića, veoma je potresla vest o smrti selektora koji je Srbiju prvi put kao samostalnnu državu, pre deceniju, odveo na Svetsko prvenstvo u Južnoafričku Republiku.
Lane Jovanović je kao reprezentativac debitovao 2007. kod selektora Klementea, a kod Antića, godinu dana kasnije postao starter.
– To je bio period koji je dao pečat mojoj i karijeri ostalih mojih saigrača. Imali smo sreću da nas Antić uči fudbalu i životu, moralu, sportskoj kulturi, odnosu, da menjamo mentalitet… Kod njega smo u pravoj formi saznali šta je to tim. Bio je pedagog, učitelj, stručnjak i, najvažnije, čovek. Uneo je atmosferu i samopouzdanje. Malo je par rečenica da se temeljno opiše profesionalna saradnja i prijateljstvo koje je trajalo više od decenije. Ono što je indikativno kada je u pitanju Antić, to je da svi sa kojima je sarađivao, iz svih mogućih branši, dele iste uspomene, iste impresije kada je reč o njegovom sportskom delu i njegovoj ličnosti.
O tome, ističe Jovanović, svedoči i bezbroj najdirljivijih oproštajnih poruka koje čitamo ovih dana, a koje govore o njegovoj grandioznosti.
– Imali smo velikog stručnjaka i čoveka, koga smo, nažalost, malo iskoristili. Tipično srpski, nestrpljivo, sujetno… samo da ga sklonimo. Ljude njegovog formata, ne samo u fudbalu, morali bismo mnogo češće da pitamo za savet jer nije sramota učiti od boljeg, nego privilegija. Da li smo ga adekvatno tretirali, poštovali, vrednovali njegov rad i biografiju, s obzirom na detalje iz njegove radne knjižice – Real, Barsa, Atletiko, pa nadalje. Titule govore o njegovom opusu i stvaralaštvu kao verifikacija njegovog znanja.
Svi fudbaleri srpske reprezentacije su, kako Jovanović potvrđuje, imali ravnopravan odnos sa selektorom Antićem od avgusta 2008. godine, do septembra 2010.
– Status od naknadno pozvanog igrača, zatim prvotimca, do oslonca ekipe prošao sam kratko, zahvaljujući utisku na terenu i van njega. Antić je imao iskren odnos, vrednovao moj rad i ja sam to vraćao na terenu i tada je taj odnos dobio formu. Svi smo mi lični, i ako sa nekim delimo slične vrednosti, razumemo se i imamo iste teme, u tom slučaju odnos i ne može biti ništa manji od onoga što je bio. Jednako tako, kod svih igrača, odnos je bio intenzivan i dobar – ispričao je Jovanović, strelac prvog gola za Srbiju na Svetskim prvenstvima u pobedi nad Nemačkom 1:0 u Južnoafričkoj Republici.
Sa svoje strane Miloš Krasić, reprezentativni fudbaler sa epitetom zvanično najboljeg u Srbiji 2009. godine, upravo u Antićevo vreme, takođe ne krije da je još pod stresom.
– Kada sam na telefonu video vest sa interneta, sve mi je ispalo iz ruku. Odmah sam pozvao kuma, ali mi Lane nije verovao da je preminuo šef. U tom trenutku, verovatno nije mogao da prihvati to – priča Krasić i potvrđuje da se nekoliko meseci nisu čuli sa Antićem i da nisu znali da je u bolnici. – Lane je pre neki dan pozvao Mistera da čuje kako je u ovo vreme pandemije virusa korona, ali bez odgovora sa druge strane. Nismo znali da je bolestan. Zaista sam u šoku. Mnogo mi je žao.
Nastupi za Srbiju u Antićevo vreme su za Krasića, kako ističe, najlepši deo karijere, uz trofeje i igru za CSKA i Juventus.
– Te dve godine su mi zaista značajne u dve decenije karijere. Pobede, atmosfera, hemija između nas igrača i nacije, naroda… to je bilo nešto posebno od samog dolaska Antića na kormilo. Autoritetom kompletne ličnosti on je to stvorio, postavio sve stvari na svoje mesto. Ta ideja, fenomenalna filozofija igre, bila je odmah prihvaćena kod nas igrača bezrezervno. Bili smo koncentrisani na svaku njegovu reč.
Krasić smatra da je upravo Antić od cele te generacije srpskih reprezentativaca napravio bolje igrače.
– Od mene lično jeste. Jer, poneo sam te 2009. godine titulu najboljeg srpskog fudbalera. Kada Antić stane ispred tebe, sve ti je jasno i znaš šta bi trebalo da radiš. Taj period ću pamtiti dok sam živ. Pomešane su mi emocije trenutno. Mnogo mi je, kažem, žao a na drugoj strani srećan sam što je Mister bio deo mog života. Imali smo otvoren odnos, a ljudske vrline i sportski duh, to je bilo posebno što smo od njega naučili.
Posebno značajnom, Krasić ističe činjenicu da je Antić usadio u celu selekciju pobednički mentalitet.
– On je to umeće imao i znao je da nama prenese. Želeo je da budemo prepoznatljivi, da fudbalski znalci i ljubitelji kažu: „Da, to je reprezentacija Srbije“. To je želeo i mislim da smo to i pokazali. Sopstvenom kreativnošću iz svakog igrača je znao da izvuče maksimum… Jedino je ostao žal što nismo učinili više na Svetskom prvenstvu.
Kod Antića šale nisu izostajale, a kako Krasić potvrđuje, radilo se veoma, veoma ozbiljno.
– Za desetak dana na Antiću, kao selektoru, bilo je da nas 20 igrača uklopi… što znači da mu nije bilo lako. Drugačije je u klubu, zna se, kada se ima vremena i prostora. On je to uspeo, da nas sastavi, da napravi homogenu grupu, ekipu. Razgovarao je sa nama često, a svaku priču potkrepio primerom. Emocije smo prepoznali uzajamno. Nismo ih krili, ni on ni mi – zaključio je Krasić.
„KRALj“ I MISTER
– NE bi trebalo zaboraviti da je Radomir Antić dobio otkaz u Realu kada je imao tri boda prednosti nad Barselonom i, ipak, bio prvi, otišao kao kralj i sva ova faktografija staje u tu jednu reč – Mister. Svoj autoritet je gradio tiho, zato što je bio temeljan, otvorenošću i znanjem, a ne bukom i omalovažavanjem. To su poruke koje predstavljaju životni kapital – kaže Lane Jovanović.
Be the first to comment